Jeruzalem i ostalo
subota, 11.02.2006.
Tabor (sadašnja crkva)
Tabor (uvod)Tabor (iz sjene prošlosti) Tabor (bizantsko doba) Tabor (križari) Iz križarskoga razdoblja, kad su već križari odavno napustili Svetu zemlju, ostali su na brdu Tabor još dugo vidljivi ostaci njihove crkve. O tome imamo jedno zanimljivo svjedočanstvo. Od 14. stoljeća u ime Katoličke Crkve za sveta se mjesta ovdje brinu franjevci, a njihov poglavar u Svetoj zemlji naziva se kustod Svete zemlje. Kustod zapravo dolazi od latinskog custos, što znači »čuvar.« Jedan od najslavnijih kustoda Svete zemlje, kojega spominju i svi vodiči, bio je Hrvat, Bonifacije Dubrovčanin, a službu poglavara franjevaca u Svetoj zemlji obnašao je u vrlo nesigurnim vremenima sredine 16. stoljeća, kad su ovamo stigli Turci. Ipak, kao Dubrovčanin, koji je i prije imao diplomatskih veza s Turcima, ovdje se dobro snašao i u novonastaloj situaciji. Važni su njegovi spisi u kojima opisuje pojedina svetišta. U njegovo je doba brdo Tabor bilo zapušteno, no on ga je posjetio i o njemu 1552. godine napisao sljedeće: »Na vrhu brda nalazi se crkva s tri kapele. Na mjestu gdje je Krist bio viđen u slavi nalazi se veća kapela, zdesna je kapela posvećena Mojsiju, a slijeva ona posvećena Iliji. U velikoj kapeli, milošću Božjom, sačuvana je slika preobraženoga Gospodina, koja je izuzetno ukusno izrađena, Mojsije, donositelj Zakona, naslikan je na desnom zidu, a Ilija na lijevom.« Čitavo je svetište, međutim, još uvijek bilo u muslimanskim rukama, sve dok se, kao gotovo neovisan vladar, ovdje nije pojavio emir Fakhr ed-Din. Bio je pripadnik jednoga arapskoga plemena, a po vjerskoj pripadnosti bio je druz. Često se sukobljavao s turskim sultanom, a imao je i vrlo razvijene veze s talijanskim gradovima. Početkom 17. stoljeća on će franjevcima pokloniti ostatke svetišta u Nazaretu, a 1631. dodijelit će im i vlasništvo na brdu Tabor. Kad je izgubio svoju posljednju bitku s Turcima, osuđen je na smrt, a vijesti o tome kažu da se prije smaknuća prekrižio i da je kasnije na njemu nađen zlatni križ. Eto, zahvaljujući tome emiru franjevci su mogli početi s planiranjem izgradnje nove crkve na ovom mjestu. Ipak, budući da od turskih vlasti nisu za to imali potrebne dozvole, a nakon toga su zaredali ratni sukobi, crkva je dovršena tek 1924. godine. U obilasku crkve predlažem da prvo bacite pogled prema gore. Ove drvene grede načinjenje su od slavonske hrastovine.  Arhitekt je želio slijediti opise starih hodočasnika, ali i onaj što nam ga je ostavio fra Bonifacije Dubrovčanin, pa je u središte crkve postavio spomen na Isusovo preobražnje, sa svečanim gornjim otlarom i donjim oltarom oko kojega misu slave grupe hodočasnika iz cijeloga svijeta.  Dva tornja crkve iskoristio je kako bi u njih smjestio još dvije kapele. Baš kako nam to kažu i drevni opisi, s desne strane smjestio je kapelu posvećenu Mojsiju. Na fresci je prikazan nakon što je sišao s brda Sinaj i donio ploče s uklesanim Zakonom.  Mojsije sjedi na kamenom stolcu, kao onaj koji poučava, a s lijeve strane vidi se voda koja izlazi iz stijene. Dok je narod prolazio kroz pustinju, mrmljao je što nema ništa za piti, Mojsije tada štapom udara o stijenu, a iz stijene izbija voda. U kasnijoj židovskoj tradiciji prepričavat će se da je taj izvor iz stijene pratio narod čitavo vrijeme putovanja kroz pustinju. Sveti Pavao u Novom zavjetu koristi tu tradiciju, pa ovaj izvor vode iz stijene uspoređuje s Kristom. Na kamenom stolcu, kao onaj koji poučava, prikazan je i Ilija u kapeli ispod lijevog zvonika.  Uz njega su dva oltara. Na jednom je žrtvena životinja u plamenu. To je prikaz njegove žrtve podno brda Karmel, koje se i s Tabora vidi za čistih dana. Ilija je tada pozvao na svojevrsni dvoboj svećenike kanaanskog i feničkog boga Baala. I oni i on postavili su svaki svoju žrtvenu životinju na oltar te počeli prizivati oni Baala, a Ilija svoga jedinoga Boga, ne bi li sami zapalili žrtvu i tako dokazali da postoje. Baalovi svećenici u tome ne uspijevaju, a na Ilijinu žrtvu silazi oganj s neba. Oko crkve napravljeni su vidikovci s kojih se pruža lijep pogled na okolno područje. Za lijepih dana vidi se na sjever sve do brda Hermon, a na južnoj strani Efrajimsko gorje, Gilboa i, jugozapadno, brdo Karmel. Nažalost, sva tri dana što sam bio ondje s filmskom ekipom bilo je nekako maglovito, pa se vidjelo samo ono što je najbliže. S južne strane, preko doline Jizreel, nalazi se brijeg uz moderni grad Afulu, a na obroncima brijega vidi se malo naselje.  To naselje zove se Naim, a u Novom zavjetu spominje se kao Nain. Ondje je Isus uskrisio sina jedne udovice. S druge strane toga brijega nalazi se Šunem, starozavjetni Šunam, gdje je prorok Elizej uskrisio sina ugledne žene iz Šunama. Novi zavjet tako stavlja Isusa unutar tradicije starozavjetnih proroka. Nastavljajući malo dalje od ovoga brijega prema jugu, brzo biste naišli na grad Jenin koji pripada Palestincima. Nekad sam i prolazio onuda s grupama koje sam vodio, ali sad to baš i ne bi bilo najpametnije. Sa sjevernog vidikovca vidi se zaravan oko Hattinskih rogova.  Kad bi se tom dolinom nastavilo lijevo, prema zapadu, stiglo bi se do Nazareta i Seforisa, a kad bi se nastavilo desno, prema istoku, stiglo bi se do Tiberijade i Galilejskog jezera. Ova dolina pred nama zapravo je bila bojno polje na kojem su križari izgubili svoju zadnju bitku za Svetu zemlju, bitku koja je i nazvana bitkom kod Hattinskih rogova. Križari su stigli ovamo iz Seforisa, a Saladin, sa svojom vojskom, došao je zdesna iz pravca Tiberijade. Bio je 14. srpnja 1187., bilo je vruće i križari su se nadali da će kod Hattinskih rogova naći vode. Saladin je, međutim, znao da je izvor presušio i tako ih je iscrpljene lako potukao. To je bio kraj križarskoga Jeruzalemskog kraljevstva. Za kraj još dodajem i sliku ovoga gospodina.  Našao sam je u sakristiji crkve na Taboru. To je Antoni Barluzzi, talijanski arhitekt koji je i projektirao ovu lijepu crkvu. I ne samo ovu, nego i mnoge druge u Svetoj zemlji, tako da ću vam ga još koji puta spominjati u svojim postovima. Iza njega se na zidu vidi crtež taborske crkve, ispod toga crteža stoji model crkve u Getsemanskom vrtu, a pred njim je plan crkve u Betaniji. Taj je čovjek svojim radom uvelike zadužio Svetu zemlju. Nastavak: Tabor u zoru |